DUHOVNA SILA U ISUSOVOM IMENU

“Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom ISUSOVO IME jedina sila koja je ljudima dana za spasenje.” (Djela 4:12) Ovo je Petrov odgovor na pitanje velikih svećenika koje se odnosilo na čudesno ozdravljenje hromog prosjaka pred vratima Krasna u Jeruzalemu. Koliko je snaţno jamstvo koje stoji iza ovako smjele apostolove izjave? Na temelju čega bismo trebali odbaciti uzdanje u bilo što, ili bilo koga? Zašto je pod nebom Isusovo ime jedina sila koja moţe spašavati ljude na razinama duha, duše i tijela? Ovakva pitanja su u svakom slučaju opravdana i zaslužuju biti odgovorena. Nije riječ o banalnoj stvari, npr. hoćemo li vjerovati u trgovačko predstavljanje najnovijeg proizvoda na tržištu. U pitanju su najviši mogući ulozi u našem ţivotu; pomirenje s Bogom, pravednost, ozdravljenje, oslobođenje, čistoća uma, razumijevanje duhovnih stvari, ispunjenje svrhe i sve ono što je Bog posredstvom milosti osigurao za nas u Kristu. Pred Isusovim zapečaćenim grobom postavljalo se samo jedno, za spasenje ljudske vrste životno važno pitanje; hoće li mu tijelo zauvijek ostati unutra, ili će se ispuniti Njegove proročke riječi da će uskrsnuti treći dan (Matej 16:21). Božja vjerodostojnost ovisila je o ispunjenju ovog proročanstva. U slučaju da Bog nije imao raspoloživu silu kojom bi svojeg Sina uskrsnuo od mrtvih, tada Njegovo ime ne bi imalo snagu, autoritet ili općeniti značaj u duhovnom svijetu. Spasiteljska sila ne bi mogla biti pokrenuta u cilju dotoka blagoslova u živote ljudi koji ga zazivaju vjerom, primajući Božju milost. Tada bi sotona potpuno opravdano mogao reći: “Ukoliko je Isusovo tijelo još uvijek u grobu, a duh mu prebiva u podzemnom svijetu (boravištu mrtvih), onda je kršćanima bolje da šute!” Pavlov zaključak iz Prve poslanice Korinćanima potvrđuje da to nikako ne bi bilo njegovo pretjerano razmetanje, ili samo prazna prijetnja: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i naša vjera.” (15:14) Kristovo uskrsnuće od mrtvih bio je duhovni izazov koji je sotona uputio Bogu. Biblija kaže “da je plaća za grijeh smrt”. (Rimljanima 6:23) To znači da je Isus kao žrtva pomirenja bezuvjetno morao iskusiti stanje smrti na sve tri razine ljudske opstojnosti: duhovnoj, duševnoj i tjelesnoj. Na duhovno - duševnoj razini, Njegov nutarnji čovjek (duh) sišao je u tamne dubine podzemnog svijeta i osjetio užas krajnje odvojenosti od Boga. Zahtjevi pravednosti ne bi mogli biti zadovoljeni bez tog stravičnog iskustva. Sotona nije mogao pred Božjim licem optužiti Isusa niti za jedan počinjeni grijeh, iako je završio u podzemlju natovaren krivicom svih potomaka prvog Adama. On ga je htio zauvijek zadržati u stanju smrti i tako spriječiti ostvarenje Božjeg spasiteljskog nauma za čovječanstvo. Sotonin konačni poraz bio je na vidiku i događaji su nezadrţivo krenuli prema konačnom raspletu u zadnjem činu velike i toliko očekivane duhovne bitke. Njezin ishod sve je promijenio. Isusovo mrtvo tijelo u grobu bilo je zadnje područje njegove privremene vlasti koju je grčevito nastojao zadržati. Uskrsnuće se moralo odigrati i na tjelesnoj razini, kako bi sotonina vlast bila zauvijek slomljena i u tom području. Bog je pokrenuo najsilniji napad ikad izveden u duhovnim bitkama. Sotonine duhovne sile opkolile su grob u očajničkom pokušaju zadržavanja posljednjeg borbenog uporišta. Demonska vojska postavila je štit koji je trebao spriječiti prodor Svetog Duha u grob i oživljavanje Isusovog tijela. Svi prinčevi duhovne tame bili su na tom mjestu, spremni za borbu. Unatoč tome, niti jedna sila više nije mogla spriječiti prodor Svetog Duha. On je protutnjao demonskim redovima poput orkana. Straže pakla bile su probijene i razbijene, a Božji Duh se doslovno poput bujice ulio u Isusov zapečaćeni grob. Tako je Božji Sin uskrsnut u duhu, duši i tijelu. U Poslanici Kološanima čitamo “da je Krist razoružao Poglavarstva i vlasti i javno ih izložio ruglu, vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime”. (2:15) Uskrsli Krist napao je demonsku vojsku takvom silinom da su zli duhovi padali pokošeni silom uskrsnuća. Njihovo duhovno oružje bivalo je rastopljeno vrućinom Božje vatre i smrvljeno djelovanjem Njegovog malja. Na sve strane duhovnog svijeta bili su razbacani ostaci pobijeđene vojske. Isusovo ime veličanstveno je zasjalo u punini božanstva na obzoru duhovnog svijeta. Stvari više nisu bile kao prije uskrsnuća, niti će ikada biti. Pavao objašnjava “da je Bog Isusa uzdigao na najvišu visinu i dao mu je JEDINSTVENO IME koje je iznad svakog drugog imena, da se ISUSOVOM IMENU pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića, i da svaki jezik prizna - na slavu Boga Oca: 'Gospodar je Isus Krist!'“ (Filipljanima 2:9-11) Isusovo ime je jedinstveno i prepoznato u duhovnom svijetu kao uzvišeni autoritet. Ne postavlja se pitanje imaju li demonske sile izbora. One moraju pokloniti svoje koljeno pred autoritetom i silom Isusovog imena. Biblija kaže “da su knezovi ovog svijeta osuđeni na propast”. (1. Korinćanima 2:6) Grčka riječ katargeo koja je prevedena kao propast znači: učiniti beskorisnim, nedjelotvornim, neupotrebljivim, nesposobnim, ukinuti, uništiti. Sotona briţno njeguje dojam snžţnog i moćnog duhovnog bića, nedodirljivog za Božju silu. Horror i triler igrani filmovi služe mu za oblikovanje iskrivljene predodţbe odnosa snaga u duhovnom svijetu. On kroz stoljeća pokušava sakriti razmjere svojeg sramotnog poraza i ponižavajućeg duhovnog položaja. Podlegnemo li utjecaju njegovog promidžbenog stroja, tada Isusovo ime za nas neće biti živo, djelotvorno i upotrebljivo. No, prepoznavanjem i korištenjem nepobjedive sile Njegovog imena naši životi bivaju korjenito i trajno promijenjeni.